Nastavno na tekst objavljen danas, 23. ožujka 2023., u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom „Hvar traži čelnika još jedne ustanove u sektoru kulture, koga će se uhljebiti?“ kojeg potpisuje Mirko Crnčević, dužni smo odgovoriti priopćenjem i činjenicama koje nisu navedene u spomenutom članku punom proizvoljnih zaključaka i konstrukcija.
Na samom početku teksta navodi se da su „neki od lokalnih vijećnika već ustvrdili da Hvar zaista postaje ‘tvrđava kulture’ kad uz Muzej hvarske baštine, gradski Odsjek za kulturu i odnose s javnošću, umjetničkog ravnatelja Hvarskih ljetnih priredbi, pa i Turističku zajednicu, koja povremeno organizira razna događanja, dobiva još jednu ustanovu u kulturi“, što je maliciozno trpanje krušaka i jabuka u isti koš.
Naime, Muzej hvarske baštine je županijska ustanova (i ima drugi djelokrug rada u okviru posebnih zakona), gradski Odsjek za kulturu i odnose s javnošću ima jednog službenika i jednog stalno zaposlenog pomoćnog radnika na spomenicima kulture, umjetnički ravnatelj organizira i vodi Hvarske ljetne priredbe koje su dio kulturnih događanja u gradu, a Turistička zajednica se nakon duže pauze tek u drugoj polovici prošle godine aktivnije uključila u organizaciju događanja.
„Jedan od glavnih razloga osnivanja ustanove leži u kontroli prihoda i novim zapošljavanjima“ navodi se kao činjenica i dodatno ističe u tekstu mišljenje autora ili nekog od njegovih sugovornika, što je vrlo zlonamjerna insinuacija.
Poznavatelji pravnih propisa znaju da je jedan od glavnih razloga za osnivanje ustanove u kulturi, koje danas imaju i najmanji gradovi i općine u Hrvatskoj, podizanje na višu razinu sveukupne kulturne ponude. Osnivanjem ustanove Grad Hvar priprema se i za veće korištenje sredstava iz europskih fondova, kojima je uvjet prijave na natječaj postojanje ustanove u kulturi kao nositelja ili partnera u projektima obnove spomenika. O svemu ovome je također bilo riječi na sjednicama Gradskog vijeća, ali to iz nekog razloga autor ne navodi.
Nelogičnost u gore navedenoj konstrukciji je i to što osnivanjem ustanove Grad zapravo gubi direktnu kontrolu prihoda od spomenika baštine (koji su u 2022. iznosili 7.794.894 kuna), ali treba naglasiti da je upravljanje tim prihodima od strane ustanove također definirano zakonom i posebnim odlukama. Također, ako se svako zapošljavanje u javnoj upravi i institucijama naziva uhljebljivanjem, kako tumačiti činjenicu da se već neko vrijeme ne mogu popuniti oglašena radna mjesta u Gradu, kako je to slučaj s mjestom, recimo, pravnika ili komunalnog redara? Jesu li radna mjesta u javnoj upravi baš tako atraktivna?
„Nova zapošljavanja“ autor vezuje uz „prezentaciju bogate kulturno-povijesne baštine koja je, istini za volju, posljednjih godina značajno obnovljena“. Ovakvom konstrukcijom (ustanove u kulturi bi valjda trebale raditi bez zaposlenih?) omalovažena je sva ta kulturno-povijesna baština, a ovim „istini za volju“ i činjenica da je u obnovu spomenika baštine posljednja dva desetljeća uloženo više od 50 milijuna kuna, od čega gotovo 80 posto iz gradskog proračuna. Grad Hvar je godinama među prva tri grada u Hrvatskoj po izdvajanjima za kulturu, gradski programi i projekti prihvaćeni su i od Ministarstva kulture i medija kontinuiranim sufinanciranjem, a priznanja i nagrade stigle su i s nacionalne i međunarodne razine.
Slažemo da je Hvar uistinu postao tvrđava kulture, ali ne pukim nabrajanjem „aktivnih“ u kulturi, kako su to ustvrdili „neki vijećnici“. Da se autor teksta raspitao u gradskim službama, a nije, saznao bi da je posljednjih pet godina, u organizaciji ili u suorganizaciji Grada, u prostorima odnosno spomenicima baštine kojima upravlja Grad organizirano 574 događanja (koncerti, predstave, izložbe, festivali, manifestacije, promocije, predstavljanja, konferencije i sportske manifestacije).
„Ustanove u kulturi osnivaju se za trajno obavljanje djelatnosti u kulturi te organiziranje aktivnosti i manifestacija u realizaciji javnih potreba u kulturi od interesa za njihove osnivače“, stoji u čl. 35. st. 1. Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi“, NN 83/22. Dakle, ustanove u kulturi, a ne jedinice lokalne samouprave, kako je u Hvaru do sad bio slučaj, što pojedinci izgledno ne žele prihvatiti.
S obzirom da se najveći dio članka odnosi na proceduru osnivanja ustanove i izbor članova Upravnog vijeća (a što je, uz informaciju da je natječaj raspisan do 24. ožujka, zapravo jedina činjenica u tekstu) poznavatelju hvarskih prilika iz ovoga može biti jasno da je Upravno vijeće u ovom slučaju problem, jer određeni vijećnici nisu bili zadovoljni konačnim izborom članova. Tekst s ovakvim insinuacijama zapravo je javna pljuska i Upravnom vijeću, koje je unaprijed osumnjičeno za namještanje natječaja kojeg po slovu zakona mora provesti, jednako kako bi ga morali provesti i neki drugi članovi da su bili izabrani.
Sramotno je da se konačno osnivanje ustanove u kulturi, koju je grad ovako bogat kulturom i baštinom odavno trebao osnovati, podvlači pod samo jednu riječ – uhljebljivanje. Sramotno je i da se opetovano u tekstovima navedenog autora mišljenja neimenovanih izvora plasiraju kao činjenice ili glas svekolike hvarske javnosti, a da isti nisu dovoljno hrabri i odgovorni građani da imenom i prezimenom stanu iza svog mišljenja i stavova. Ovako ostavljaju prostora za špekulacije da iza tekstova stoje osobni interesi i frustracije pojedinaca.
Žalosno je da zbog toga u drugi plan pada činjenica da je Hvaru odavno bila potrebna ustanova u kulturi koja će podići na višu razinu kulturnu ponudu grada, u skladu sa suvremenim zahtjevima i trendovima u organizaciji i prezentaciji kulture i baštine, baš kako naš grad i njegova bogata povijest zaslužuju.
