Koji otok na Mediteranu ima najviše sunca? Hvar, to znaju i galebići što su se tek ispilili iz jaja na južnim obroncima srednjodalmatinskog škoja. Ali koje područje na tom otoku ima najviše osunčanih dana?
Vrh škoja, nažalost i najzapušteniji. A kad već nemaju ništa, ni ceste, ni vode, ni škole, ni dice, što će s tolikim suncem? Svijet odavno zna: činit letriku! I to koliko, mogli bi strujom nadojiti cijeli otok i još bi im ostalo.
Sa zrnom soli u glavi, puno ljubavi za rodna sela, poduzetničkom inicijativom i europskim šoldima, grupa je mještana osmislila za nas fantastičan, a za zapadni svijet odavno uobičajen projekt – solarnu elektranu pokraj mjesta Gdinja, koja bi kabelima umrežila Hvar s ostatkom modernog svijeta i bila bi prva u državi.
– Na Vrhu, lokaciji iznad vale Medvidina, sunce sja otkad izađe u Neretvi, dok ne zađe u Veneciji. To bi bila najveća investicija otkad je svita i vika na Hvaru – tumači Silvio Ćurin, splitski odvjetnik i liječnik, jedan od inicijatora ambiciozne i jednostavne ideje, koja stoji oko 20 milijuna eura i mjesece pregovora s dvjestotinjak vlasnika zemljišta.
Na princip poslovanja pristali su svi; udjel u tvrtki imat će vlasnici zemljišta i investitori, a struja proizvedena u Gdinju prodavat će se na tržištu uključivanjem u elektroenergetski sustav.
– Prije šest mjeseci s takvom mi je idejom došao inženjer brodogradnje Grišo Ćurin, u početku sam mislio da je nemoguća, ali sada kad smo ušli u to, naišli na odobravanje lokalnih vlasti i mještana, vlasnika terena koje smo pronalazili po cijelom svijetu, od Čilea do Novog Zelanda, čak i preko Facebooka, pa na koncu napravili elaborat, uvjeren sam u uspjeh. Ovo je prvi put da su se svi složili – optimističan je Silvio, dok energetičar Alen Ćurin navodi kako je u tijeku postupak prenamjene Županijskog prostornog plana za 405 tisuća kvadrata zemljišta.
Živimo ka Robinzoni
Povrj Medvidine, trostruke vale s vinogradima i kućicama uz more koja gleda na Pelješac, vozi nas terencem Momir Hajduk, Gdinjanin koji se vratio u rodno mjesto nakon 45 godina provedenih u Umagu.
– Život nan je predivan, živimo ka Robinzoni, s najgoron ceston u Dalmaciji, struje nestane kad zagrmi, vodu skupljamo iz gustirni ka u srednjemu viku, butiga i crikva sva su nan kultura i zabava, zadnje dite rodilo se prin rata, a tri dila mištana je starijih od 65 godin…
Srićon da ima turisti koji vole robinzonski turizam, pa in to i nudimo. Kako onda ne bi bija za elektranu na sunce, sve šta može vratit mlade i zaposlit ih znači goli opstanak. Inače će za dvajst godin ostat samo prazne kuće, a nas ćeš tražit na grobju – smije se Hajduk, i spominje kako ih je u njegovo doba bilo 125 u gdinjskoj školi, misto je brojilo 1200 duša, a sad ih je devedesetak. Vrtimo se među zapuštenin dvorima, kucamo svugdje, ali ne otvaraju nigdje, a onda se iza starih drvenih vrata ukazalo lice najstarije mišćanke, Nediljke Nelke Ćurin, divojačko Bonačić Vicić (92), rodom iz Milne, bračke Milne.
– On je bi u vojsku u Milnu i tot smo se zajubili, ima dvajst godišć da je umra, a bi je isti Alfons…
Koji Alfons?
– Moj unuk bome. I grubo mi je bilo doć iz Milne, bez špaherih, postejih, začudila san se kad san došla, a ča ću kad smo se zajubili. Ni bila tolika siromašćina koliko je bilo neznanje. Uvatili bi po 130 tolitri vina, 16 kvintali smokav, a sad ve ni ništa. Zanji put san bila u Milnu a prin trideset godišć, pokle mi je mat umrla.
A ča van se pari od ove letrike na sunce?
– Znan da može bit. Tilo mi je propalo, samo pamet mi je dobra. Znan sve mobitele na pamet, evo sinu mi je nula-devet-jedan-osan… Znan i od ćere.
Dok teta Nelka raspravlja o suvremenim tehnologijama, skočili smo do barba Milorada Ćurina Glavarova (84), koji se prigodno sjetio zadnjih velikih obećanja “gornjih” vlasti o napretku Gdinja.
– Doveli su bili Bakarića, bome prešidenta one Rvaske es-er, lipo je izija, znaš da smo ga počastili, obeća je pogon. Nikad pogona, a poslin ve niko ni dolazi, sve je išlo u donji dil škoja i turizam. Sad smo ka jedan dom starih, a kad bi stvarno došla ta elektrana, bilo ča, spasilo bi nas, misto ne bi izumrlo, još bi se čagod otvorilo – nada se šjor Milo, a trefili smo i barba Bartula Ćurina (88), koji se bavi pčelarstvom; Gdinj je bio poznat po medu, nekoć su radilice zujale iz dvorova četrdeset obitelji.
Ostala dva čelara
– Sad smo dva čelara. Ča van to govori? Stara je izreka: Kad nestane čela, nestat će i čovika! Bit će letrike, barba Bartule.
– Ču san, daj Bože bar toga. Sprovod se sprema, jedini događaj kad se po gdinjskim kaletama susreću grupe mišćana u tamnim veštitima. Niz Štradu u električnim kolicima lagano klizi Tonči Bonković (56), paraplegičar za koga nam kažu kako stigne svugdje; u crikvu, na balote, sprovode. I pjesnik je, s objavljenom zbirkom “Moj život”. Teško govori, pa ipak ga pitamo kakav je to život u Gdinju.
– Težak.
Javljaju se investitori od Novog Zelanda do NjemačkeRiječ je o kršu i šumi, tamo se stoljećima skupljalo lišće za gnoj, sjekla drva i kiče, a riječ je o području s najvećom insolacijom u Hrvatskoj. Osnovna je strategija da nema prodaje nego suvlasnici – vlasnici terena i jedinica lokalne samouprave – postaju dioničari tvrtke ‘Solavin elektron’. Podržat će nas BruxellesOpćina Jelsa u čijem je sastavu Gdinj podupire inicijativu o elektrani, a načelnik Ivo Milatić ne razumije zbog čega se takve ideje ne javljaju na svim otocima. Razvoj južnih valaMelkior Ćurin (54) predsjednik je Mjesnog odbora u Gdinju, sposoban poduzetnik koji je prije petnaestak godina s obitelji doselio iz Slovenije. |
Damir Šarac / snimio Tom Dubravec / CROPIX
Izvor: Slobodna Dalmacija